Jasna Poljana - 1894.

... Sofija je, kao i svake večeri, u plemićkoj tišini, i u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, na spavanje posložila svoju djecu, i taman kad su zaškripila zadnja vrata i škrti trag svjetla prešao preko lica njenog najmlaÄ‘eg sina na krevetiću duboko u sobi, Sofia zastane i pomisli kako bi ovo bilo lijepo fotografirati... postaviti u tišini stativ i izvući dobro uštimani Kodak i utiho ga pritegnuti i čekati da dijete usne svoj prvi sanak... i kad se u onom prvom dubokom uzdahu umiri poštelati polugice zatvarača i kotačić "od svjetla" i stisnuti žičani okidač i čekati desetak sekundi da svjetlo, preko lica kroz vrata, probudi srebrom okovani film...

... ali ipak, za to nije bilo vremena, jer noć je tek počinjala... a Lav Nikolajevič se baš danas raspisao... valjalo je prepisati šezdesetak stranica gusto nažvrljanog teksta, pokušavajući pritom predvidjeti mjesta koja će Lav Nikolajevič zasigurno prepravljati i pokušati na taj način produžiti sutrašnji, novi dan - jednako popunjen djecom, obvezama, dnevnicima i fotografijama...

Sofia Andreevna Tolstoj, jedina zakonita lavica Lava Nikolajeviča Tolstoja, izgleda nije previše razgovarala sa svojim suprugom. Razmijenili bi dnevnike i pročitali ono što jedno drugom misle, što si nisu smjeli ili mogli reći. A bilo je i mučnih dana... Tako teških da je, prema današnjim saznanjima Sofia Andreevna znala ultimativno zatražiti dnevnik Lava Nikolajeviča: ili dnevnik ili ja!!!

Ali cijelo to vrijeme, Lav Nikolajevič možda nije ni čitao Sofijin dnevnik - previše je on pisao da bi čitao... Ali Sofija je morala pisati... Prepisivati... I nije poznato je li što dopisivala... Možda i jest dopisivala, ali to nije zasigurno primijećeno, jer povijesničari književnosti nemaju podataka o broju "čitanja" u tom njihovom kućnom saboru... Možda je lavica uspjela ponešto i prošvercati Lavu...

Ali gotovo je sasvim sigurno da Lav nije pomno pregledavao Sofijine fotografije. Na njima se zasigurno moglo vidjeti koliko su bili daleko... Nisam ni tražio kakvih je sve širaca u to vrijeme bilo i jesu li mogli uhvatiti tu njihovu udaljenost - taj jaz... Očito se to nije dalo snimiti kad su vodili dnevnike koje nisu čitali...

... jedino je crna komora za Sofiu Andreevnu značila spas - svjetlo na kraju tunela... zavlačeči se iz tamnog hodnika u mrak sobe i budeći  se nanovo s mirisom razvijača Sofia bi ugledala svjetlo... dan bi za nju tek sada počinjao...

Danas je komora sve manje (a kamora sve više), filma sve manje, a aparat(čik)a sve više. Možda bi bar, kad već sve manje razgovaramo jedni s drugima trebali snimati foto-dnevnike... Pa ih k'o Sofija i Lav razmijenjivati... Od čega mi bježimo kad fotografiramo, želimo li nekad time "reći" nešto što si ne smijemo kazati... Nadamo li se nečem boljem tako nesvjesno bježeći od stvarnosti ili bježimo svjesno da bi se lakše hrvali sa stvarnošÄ‡u...

Ako bi ikada moja malenkost morala birati izmeÄ‘u Njenih i Njegovih dnevnika - izabrao bih Njene... Fotografske... Jer na kraju uvijek ostaje ono što vrijedi... ÄŒak i kad blijedi...

... sve lijepe  fotografije nalik su jedna na drugu, svaka ružna fotografija ružna je na svoj način... - neprovjereni je citat Sofije Andreevne  parafrazirajući prvu rečenicu "Ane Karenjine"...

... ili je Lav možda parafrazirao Sofiju!?

Idem sad malo popričati sa svojim ukućanima... Ne znam koliko je uputno da im prethodno dam da pogledaju moje fotografije...