... kao uvod par izvadaka jednog eseja pokojnog Hrvoja Božičevića o suživotu kiparstva i fotografije - "Brancusi fotografira Brancusija":

... Saznajem kako je kipar Constantin Brancusi imao običaj sam fotografirati svoje skulpture. Dapače, inzistirao je na tome! Te fotografije jedine su dostojne reproduciranja moga opusa, tvrdio je. Taj hobi, kako navode svjedoci u knjizi Brancusi Photographs Brancusi (Brancusi fotografira Brancusija) u nakladi francuske kuće Assouline, odnosno britanske Thames and Hudson, nije bio plod kipareve ta¹tine. Naprotiv, razlog je vrlo jednostavan: umjetnik je pretpostavljao da će kritičari i kupci, nakon što vide fotografije koje je sam snimio, bolje i dublje doživljavati skulpture in vivo, u njegovu atelijeru...

... Svojevrsni Brancusijev marketinški trik urodio je plodom: kipareve su fotografije prerasle svoju promidžbenu svrhu i postale primjerom unikatnog fotografskog senzibiliteta. On nije imao namjeru preslikati stvarnost, reproducirati motiv ad hoc. Naprotiv, htio ga je fotografijom tek pedantno elaborirati u pažljivo scenografiranom ambijentu atelijera: na mjestu gdje se skulptura raÄ‘a nastojao je asimilirati sve faze njezina rasta pa fotografijom uskladiti realnost učinjenog s predodžbom koja ga je vodila od prvog dodira dlijeta s kamenom, broncom ili drvom... kraj citata.

... eto, kako mi je rekao jedan moj dragi fotograf: fotografiranje tuÄ‘ih djela ne bi trebao biti neki izazov (tako nešto)! - i slažem se s tim... donekle... jer ja sam doduše – to moje fotografiranje tuÄ‘ih djela koje komentirasmo (u kojem sam doslovno uživao obilazeći ovogodišnji Splitski salon i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu!!) najprije shvatio kao (moju!) fotodokumentaciju, potom kao moje viÄ‘enje nekih od tamo postavljenih radova, te kao – recimo to tako: stilske vježbe... igre s grafikom, bojama, kadrom... kao mentalni fotografski trening – često slaganje nekakvih svojih fotografskih mentalnih mapa... zar ima ljepšeg treninga od vježbanja s Labrovićem, Kniferom, Kožarićem, Fabre-om ili braćom Brkan npr.!!? zar ima što ugodnije od "poigrati" se s Cvjetanovićem, Klaricom il' Vlastom D.; protrčati malo uz Haacke-a, Trbuljaka, Tolja ili Abramovićku i to preko npr. crvenog Peristila, gledajući kako Martek i njegov protivnik odbijaju priznati da su umjetnici...

... uživao sam isto tako, fotkajući Bilić-Prcićeve osvijetljene fiberglas foto-skulpture, proučavao Burin petrificirani laptop i zagledao Efendićev "križ" (dijelom i "mojih misli djelo") na Žnjanu, ili zalazeći u Popovićeve prhko-ćelijske kazamate, pazeći da ne ugazim u Crven-ban gljivik A. Djivoje... prave stilske vježbe – za dobre svjedodžbe (:OI)...

... e sad Brancusi... Brancusiju snimati svoje kipove nije bio neki problem, s istim se ni Knifer, ni npr. Fabre ili Kožarić ne bi namučili... ali kako bi to pošlo za rukom Cvjetanoviću, Posavcu il' Dapcu!!?... malo teže, a možda čak i malo upitno zanimljivo (ovisno, dakako, o količini i rezervama njihove neupitne kreativnosti!)!? Tako je to možda zbog uvjetno, a i bukvalno rečeno – "plošnosti" fotografije!? Ipak je taj 2D donekle limitira u njenom fotografskom 3D sagledavanju. Ipak je lakše ući (na desetke načina!) u Kniferove Unutrašnje oči nego se zavući meÄ‘' noge Brkanova starca šetača... ÄŒinjenica je da bi se snimanjem dijela fotografija dalo uraditi nešto u prezentacijskom smislu, ali to je ipak dokidanje cjelokupnosti fotografije kao umjetničkog djela tj. umjetničkog čina...

... što onda napraviti!? kako bi to sami autori uopće mogli napraviti!? Jesu li im samo kritičari i promotori tj. pisano oslikavanje/opis njihovog učina dovoljni za takve prezentacije!!? je li moguće uopće nešto učiniti u tom smislu!?

... suština Brancusijeva truda bio je prikaz 3D radova u 2D formi na način kojim ih se On zaputio stvarati i to očito uspješno! Možda bi izdizanje (ipak!) 2D fotografije u visinu (čitaj treću - "z" os!) dalo noviju sliku o njoj, o njenom nastanku i željama autora pri potrazi za svojom foto-lovinom!? Kako to uopće napraviti!?...

... možda bi uz fotografiju trebalo prilagati njene hologramske privitke!? Možda je postavljati u kino 3D okružje u kojime je nastala pokušavajući prikazati što je autor sjajnijeg napravio od mogućnosti vrhunskog "zadanog" prostora ili što je izvukao iz šturog fotografskog okruženja nastale fotografije!? Možda bi valjalo osmisliti nekakvu instalaciju kao "priču o postanku" neke fotografije... foto-bibliju te fotografije ili njen fotografski portfolio!!? portfolio fotografije!? možda i zanimljivo, al' ma li to uopće smisla!!!?...

... ne bi opet htio biti sitničav, al' valjalo bi to pokušati – pokušati eto, prezentirati fotografiju – prostornom instalacijom (unutar nje!), sustavom holograma ili 3D kino prikazima!!! činjenica je da nekim fotografijama ni to neće pomoći, a kod nekih bi se, možda, konačno razjasnilo ili pokušalo razjasniti kako su nastale...

... kako god bilo, dok ne nastanu takva "objašnjenja" Capa-ina lojalista u padu ili Doisneau-ovog uličnog poljupca – zapisat' ću ovu prostornu idejicu u svoju crnu knjižicu... možda mi se nekad i pruži kakva prilika...

ps
usput, preporučam se toplo/hladno za fotografiranje Vaših nefotografskih radova... kako bi Ćiro rekao: utvaram si da sam se solidno izvještio (;OI)...