... snajperisti Susan Sontag...
27.03.2010.
... ima nešto grabežljivo u činu snimanja slika... fotografirati ljude znači oskrvnuti ih, vidjevši ih kakvima sami sebe nikada ne vide, imajući saznanje o njima koje oni nikada neće moći imati; ono pretvara ljude u predmete koje se na simboličan način može posjedovati... kao što je kamera profinjeni oblik pištolja, fotografiranje nekog profinjeno je ubojstvo - blago ubojstvo, prikladno za tužno, uplašeno vrijeme...

... čitajući  gornje retke Susan Sontag oduševio sam se prepoznavši u tome, eto - čak i svoje galerije fx/lx ubojstvo klikom (kako sam sistematski uništavao idiota)!!!... istina budi - moji su naslovi bili potaknuti prije svega imenom (fx37) lumix-ova idiota, i asocijacijama na dva filma iz moje bezbrižne adolescencije, ali i ulicom, tj. uličnom "pucnjavom" koja cini vecinu slika tih galerija tj. moj mali privatni, građanski rat sa ulicom i njenom vojskom - modelima!...

... ali čitajuci ponovo te retke (oslobođen razveseljene subjektivnosti!) polako zamišljam vojne kampove u kojima se obučavaju foto-regruti... gledam kako na (teleobjektivima!) naoružanu kapiju kasarne (studija!) ulaze golobradi novaci... vidim ih kako se tresu se čekajući prvo šišanje dok im iskusni narednici (ratni fotoreporteri!) oduzimaju canon idiote ili  roditeljskim kreditima kupljene prve slr-ove... njušim kako zbunjeno stoje s kolobarima znoja pod pazuhom i ispruženih ruku primaju u naramak Zenite i Praktice, po desetak rola c/b filmova i ofucane foto prslučiće... prvo tuširanje ošišanih foto-novaka bio bi nekome vjerojatno i zanimljiv kadar...

... zamišljam njihovo prvo jutro: postrojeni stoje tresući se u prslučićima i šokirani, kroz gdjekoji krmelj, gledaju nepreglednu livadu (koja "završava" u izmaglici) prekrivenu gotovo ledenom rosom... i taman kad pomisle kako ce ostati mokrih nogu u ovakvim gumenim, izlizanim cipelama, divlji krik narednika (foto-veterana s Golanske visoravni!) baca ih na livadu i u hipu shvaćaju da travicu treba premjeriti puzeći!!?... vidim kako puzeći livadom, neki ostaju bez rukava napredujući sporo na laktovima, dok im Zeniti i Praktice svako malo ispadaju na još uvijek mokru travu pred njima... tek poneki se osvrnu, podižući pogled preko ramena i zamjećuju fine tragove koje ostavljaju za sobom... al' za vraga - regrutima se oprema puni čorcima i nema se čime to snimiti...

... gledam ih u stojećem ili klečećem stavu (na svom prvom "gađanju") kako love ravnotežu pokušavajući (još uvijek na "prazno") umiriti ruku i korektno "eksponirati", dok ih narednici (ovaj put veterani s Falklandskih reportaža!) udaraju po podlakticama i ramenima i namještajući ih po pravilima struke...

... prva gađanja "bojevim" filmovima prolaze zasigurno jadno... sa skroz crnim ili skroz bijelim negativima... ili kao meni jednom - bez ičega, jer se film nije ni zakačio za zubiće! (:O ... ili im prva razvijanja bivaju prekinuta slučajnim paljenjem svjetala leđima ili nespretnim laktovima...

... tek oni najbolji - nakon krvave, pa i kemijskim otrovima izdrilane obuke dobivaju prve digitalce i bivaju pušteni van žice... i šta onda rade!!? uhvate se kukaca ili pej... ali o tom nekom drugom prilikom...

... kako bilo, na ulicama je danas jedan opći rat... nedavno su u Londonu izbile i foto-demonstracije sa stotinama fotostranata koji su tako htjeli pokazati da su njihove slobode uličnog "pucanja" grubo ugrožene...

... opravdan bio taj protest ili ne - nije ni bitno, ali činjenica je da se danas višestruko ostvaruju misli pisca Samuela Butlera s kraja devetnaestog stoljeca:   iz svakog grma viri fotograf koji hara naokolo poput ričućeg lava u potrazi za nekim koga ce proždrijeti!...

... evo upravo mi stiže depeša "zapovjednika kasarne" iz ove gornje izmišljene priče... citiram:
... pod hitno je nužno znatno podići prag prolaznosti na ispitima naših foto-kampova stop mogućnost nabave fotoaparata radikalno ograničiti!!! stop

... ili kako bi to rekla naša Susan Sontag s početka priče:

... pištolji su se u ovoj crnoj komediji, ekološkom safariju, preinačili u fotokamere jer je priroda prestala biti ono što je oduvijek bila - nešto od čega ljudi trebaju zaštitu... sada priroda - ukroćena, ugrožena, smrtna - treba zaštitu od ljudi... kada smo uplašeni, mi pucamo. Ali kada smo nostalgicni, snimamo fotografije...

... a što vrijedi za prirodu - vrijedi li i za ljude!!?
Sva prava pridržana // Korištenje ovih fotografija u bilo koje svrhe nije dozvoljeno
All rights reserved // Any use of these photographs is strictly prohibited.
© Vedran Marketić 2010