... snajperisti Susan Sontag...
27.03.2010.
... ima nešto grabežljivo u Äinu snimanja slika... fotografirati ljude znaÄi oskrvnuti ih, vidjevši ih kakvima sami sebe nikada ne vide, imajući saznanje o njima koje oni nikada neće moći imati; ono pretvara ljude u predmete koje se na simboliÄan naÄin može posjedovati... kao što je kamera profinjeni oblik pištolja, fotografiranje nekog profinjeno je ubojstvo - blago ubojstvo, prikladno za tužno, uplašeno vrijeme...
... Äitajući gornje retke Susan Sontag oduševio sam se prepoznavši u tome, eto - Äak i svoje galerije fx/lx ubojstvo klikom (kako sam sistematski uništavao idiota)!!!... istina budi - moji su naslovi bili potaknuti prije svega imenom (fx37) lumix-ova idiota, i asocijacijama na dva filma iz moje bezbrižne adolescencije, ali i ulicom, tj. uliÄnom "pucnjavom" koja cini vecinu slika tih galerija tj. moj mali privatni, graÄ‘anski rat sa ulicom i njenom vojskom - modelima!...
... ali Äitajuci ponovo te retke (osloboÄ‘en razveseljene subjektivnosti!) polako zamišljam vojne kampove u kojima se obuÄavaju foto-regruti... gledam kako na (teleobjektivima!) naoružanu kapiju kasarne (studija!) ulaze golobradi novaci... vidim ih kako se tresu se Äekajući prvo šišanje dok im iskusni narednici (ratni fotoreporteri!) oduzimaju canon idiote ili roditeljskim kreditima kupljene prve slr-ove... njušim kako zbunjeno stoje s kolobarima znoja pod pazuhom i ispruženih ruku primaju u naramak Zenite i Praktice, po desetak rola c/b filmova i ofucane foto prsluÄiće... prvo tuširanje ošišanih foto-novaka bio bi nekome vjerojatno i zanimljiv kadar...
... zamišljam njihovo prvo jutro: postrojeni stoje tresući se u prsluÄićima i šokirani, kroz gdjekoji krmelj, gledaju nepreglednu livadu (koja "završava" u izmaglici) prekrivenu gotovo ledenom rosom... i taman kad pomisle kako ce ostati mokrih nogu u ovakvim gumenim, izlizanim cipelama, divlji krik narednika (foto-veterana s Golanske visoravni!) baca ih na livadu i u hipu shvaćaju da travicu treba premjeriti puzeći!!?... vidim kako puzeći livadom, neki ostaju bez rukava napredujući sporo na laktovima, dok im Zeniti i Praktice svako malo ispadaju na još uvijek mokru travu pred njima... tek poneki se osvrnu, podižući pogled preko ramena i zamjećuju fine tragove koje ostavljaju za sobom... al' za vraga - regrutima se oprema puni Äorcima i nema se Äime to snimiti...
... gledam ih u stojećem ili kleÄećem stavu (na svom prvom "gaÄ‘anju") kako love ravnotežu pokušavajući (još uvijek na "prazno") umiriti ruku i korektno "eksponirati", dok ih narednici (ovaj put veterani s Falklandskih reportaža!) udaraju po podlakticama i ramenima i namještajući ih po pravilima struke...
... prva gaÄ‘anja "bojevim" filmovima prolaze zasigurno jadno... sa skroz crnim ili skroz bijelim negativima... ili kao meni jednom - bez iÄega, jer se film nije ni zakaÄio za zubiće! (:O ... ili im prva razvijanja bivaju prekinuta sluÄajnim paljenjem svjetala leÄ‘ima ili nespretnim laktovima...
... tek oni najbolji - nakon krvave, pa i kemijskim otrovima izdrilane obuke dobivaju prve digitalce i bivaju pušteni van žice... i šta onda rade!!? uhvate se kukaca ili pej... ali o tom nekom drugom prilikom...
... kako bilo, na ulicama je danas jedan opći rat... nedavno su u Londonu izbile i foto-demonstracije sa stotinama fotostranata koji su tako htjeli pokazati da su njihove slobode uliÄnog "pucanja" grubo ugrožene...
... opravdan bio taj protest ili ne - nije ni bitno, ali Äinjenica je da se danas višestruko ostvaruju misli pisca Samuela Butlera s kraja devetnaestog stoljeca: iz svakog grma viri fotograf koji hara naokolo poput riÄućeg lava u potrazi za nekim koga ce proždrijeti!...
... evo upravo mi stiže depeša "zapovjednika kasarne" iz ove gornje izmišljene priÄe... citiram:
... pod hitno je nužno znatno podići prag prolaznosti na ispitima naših foto-kampova stop mogućnost nabave fotoaparata radikalno ograniÄiti!!! stop
... ili kako bi to rekla naša Susan Sontag s poÄetka priÄe:
... pištolji su se u ovoj crnoj komediji, ekološkom safariju, preinaÄili u fotokamere jer je priroda prestala biti ono što je oduvijek bila - nešto od Äega ljudi trebaju zaštitu... sada priroda - ukroćena, ugrožena, smrtna - treba zaštitu od ljudi... kada smo uplašeni, mi pucamo. Ali kada smo nostalgicni, snimamo fotografije...
... a što vrijedi za prirodu - vrijedi li i za ljude!!?
... Äitajući gornje retke Susan Sontag oduševio sam se prepoznavši u tome, eto - Äak i svoje galerije fx/lx ubojstvo klikom (kako sam sistematski uništavao idiota)!!!... istina budi - moji su naslovi bili potaknuti prije svega imenom (fx37) lumix-ova idiota, i asocijacijama na dva filma iz moje bezbrižne adolescencije, ali i ulicom, tj. uliÄnom "pucnjavom" koja cini vecinu slika tih galerija tj. moj mali privatni, graÄ‘anski rat sa ulicom i njenom vojskom - modelima!...
... ali Äitajuci ponovo te retke (osloboÄ‘en razveseljene subjektivnosti!) polako zamišljam vojne kampove u kojima se obuÄavaju foto-regruti... gledam kako na (teleobjektivima!) naoružanu kapiju kasarne (studija!) ulaze golobradi novaci... vidim ih kako se tresu se Äekajući prvo šišanje dok im iskusni narednici (ratni fotoreporteri!) oduzimaju canon idiote ili roditeljskim kreditima kupljene prve slr-ove... njušim kako zbunjeno stoje s kolobarima znoja pod pazuhom i ispruženih ruku primaju u naramak Zenite i Praktice, po desetak rola c/b filmova i ofucane foto prsluÄiće... prvo tuširanje ošišanih foto-novaka bio bi nekome vjerojatno i zanimljiv kadar...
... zamišljam njihovo prvo jutro: postrojeni stoje tresući se u prsluÄićima i šokirani, kroz gdjekoji krmelj, gledaju nepreglednu livadu (koja "završava" u izmaglici) prekrivenu gotovo ledenom rosom... i taman kad pomisle kako ce ostati mokrih nogu u ovakvim gumenim, izlizanim cipelama, divlji krik narednika (foto-veterana s Golanske visoravni!) baca ih na livadu i u hipu shvaćaju da travicu treba premjeriti puzeći!!?... vidim kako puzeći livadom, neki ostaju bez rukava napredujući sporo na laktovima, dok im Zeniti i Praktice svako malo ispadaju na još uvijek mokru travu pred njima... tek poneki se osvrnu, podižući pogled preko ramena i zamjećuju fine tragove koje ostavljaju za sobom... al' za vraga - regrutima se oprema puni Äorcima i nema se Äime to snimiti...
... gledam ih u stojećem ili kleÄećem stavu (na svom prvom "gaÄ‘anju") kako love ravnotežu pokušavajući (još uvijek na "prazno") umiriti ruku i korektno "eksponirati", dok ih narednici (ovaj put veterani s Falklandskih reportaža!) udaraju po podlakticama i ramenima i namještajući ih po pravilima struke...
... prva gaÄ‘anja "bojevim" filmovima prolaze zasigurno jadno... sa skroz crnim ili skroz bijelim negativima... ili kao meni jednom - bez iÄega, jer se film nije ni zakaÄio za zubiće! (:O ... ili im prva razvijanja bivaju prekinuta sluÄajnim paljenjem svjetala leÄ‘ima ili nespretnim laktovima...
... tek oni najbolji - nakon krvave, pa i kemijskim otrovima izdrilane obuke dobivaju prve digitalce i bivaju pušteni van žice... i šta onda rade!!? uhvate se kukaca ili pej... ali o tom nekom drugom prilikom...
... kako bilo, na ulicama je danas jedan opći rat... nedavno su u Londonu izbile i foto-demonstracije sa stotinama fotostranata koji su tako htjeli pokazati da su njihove slobode uliÄnog "pucanja" grubo ugrožene...
... opravdan bio taj protest ili ne - nije ni bitno, ali Äinjenica je da se danas višestruko ostvaruju misli pisca Samuela Butlera s kraja devetnaestog stoljeca: iz svakog grma viri fotograf koji hara naokolo poput riÄućeg lava u potrazi za nekim koga ce proždrijeti!...
... evo upravo mi stiže depeša "zapovjednika kasarne" iz ove gornje izmišljene priÄe... citiram:
... pod hitno je nužno znatno podići prag prolaznosti na ispitima naših foto-kampova stop mogućnost nabave fotoaparata radikalno ograniÄiti!!! stop
... ili kako bi to rekla naša Susan Sontag s poÄetka priÄe:
... pištolji su se u ovoj crnoj komediji, ekološkom safariju, preinaÄili u fotokamere jer je priroda prestala biti ono što je oduvijek bila - nešto od Äega ljudi trebaju zaštitu... sada priroda - ukroćena, ugrožena, smrtna - treba zaštitu od ljudi... kada smo uplašeni, mi pucamo. Ali kada smo nostalgicni, snimamo fotografije...
... a što vrijedi za prirodu - vrijedi li i za ljude!!?